Zdravstvena djelatnica u italiji tješi kolegicu

Društvo u krizi – virus oholosti i cjepivo skromnosti

Društvo u krizi i nakon nje - II. dio

Virus oholosti i cjepivo skromnosti?

Običan virus, kao i mnogi njegovi „rođaci“ prije, ili možda, ne tako običan? Zašto? Uz sve medicinske aspekte, više od ijednog prije, ovaj virus ukazuje na cijenu oholosti, nasuprot odbačenoj skromnosti. Može li se virus oholosti pobijediti bez cjepiva skromnosti?

Toliko nam je uvjerljivo oslikao da nas nikakve međusobne razlike u bogatstvu, političkoj moći i slavi, ne mogu djelotvorno sačuvati i zaštititi. Da smo svi isti, biološki jednaki, krhki i slabi. Na drugoj strani, bez ikakvog realnog pokrića oholi, samouvjereni i uvjereni da baš „mi“ vladamo Zemljom. K tome još presigurni, da smo zbog podrijetla i idola kojima se klanjamo, bolji i vrijedniji jedni od drugih.

I pojavi se taj mikro sudac, milijun puta manji od jednog milimetra, i bez ikakve dodatne ideologije, propagande, političkih komesara i jurišnih odreda, pokori čovječanstvo. Nimalo ne vodeći računa o tome kako se zovemo, od kuda dolazimo, kako izgledamo, u što vjerujemo, kako se i kome molimo, kakvi su nam životni prioriteti, svjetonazorski i politički izbori. 

Sve bojeve glave, mega bogate i utjecajne korporacije, političke super sile, trenutno su pognule glave i priznaju kako još uvijek „nemaju rješenja“. 

Američki predsjednik Donald Trump razmišlja

Sve slabosti moći

I kamo sad svi oni sa iščekivanjem gledaju? Tamo gdje se inače ne udostoje niti skrenuti pogled, i gdje obično otresaju mrvice sa stolova svojih bilijunskih budžeta. Gledaju znanstvenike, i to ne one koje inače rado financiraju kako bi servisirali njihove privatne i specijalne interese.

Naprotiv, gledaju druge, od kojih mnogi rade u sramotno zapuštenim laboratorijima, poput našeg „u ime vizije i razvoja“ opustošenog i gotovo ugašenog Imunološkog zavoda

Gledaju sa iščekivanjem i strahom u zdravstveno osoblje, koje mjesecima, bez radnog vremena, uz stalnu životnu izloženost, iz sata u sat spašava živote. Uz sve to, čudesnom umješnošću balansiraju između mogućeg i nemogućeg. Rade u bolnicama, koji su „u ime vizije i razvoja“, zapuštene i u polu ruševnom stanju.

Političke elite i gospodari budžeta, pogledom traže vatrogasce, policiju, Civilnu zaštitu, Crveni križ, i bezbrojne tzv. obične građane i volontere. Svi oni sada pokrivaju “rupe” i mjesta, koja su u različitim skupo plaćenim strategijama upravljanja kriznim stanjima, ostala nepokrivena i propusna.  Treba li nam sad uistinu više cjepivo iz laboratorija ili cjepivo skromonosti?

I konačno, odgovor na pitanje kada, kako i gdje počinje budućnost? Počinje tamo gdje će svatko od nas, život i zdravlje gledati kao vrijednosti, koje nitko, nikakvim novcem ne može kupiti.

Tamo gdje solidarnost, međusobna briga i odgovornost, postaju najtraženije sposobnosti. Svatko te sposobnosti  posjeduje, a nitko ih ne može platiti.

Baš tu na tom mjestu, dok traju izvanredne okolnosti, gdje svatko trenutnim postavljanjem i odlukama, pokazuje svoj sadašnji i najavljuje svoj budući izbor, prestaje prošlost, a započinje budućnost. Treba li nam za sve to, cjepivo iz laboratorija ili cjepivo skromonosti?

Zanima vas više? Nastavite čitati 3. dio ovdje.