Samoodrživost ili ovisnost?

Društvo u krizi i poslije krize - XII dio

Samoodrživost nasuprot nesigurnosti i ovisnosti

Da bi se ostvarila samoodrživost nasuprot ovisnosti, samoodrživost treba postati polazište, strategija i cilj. To je zaključak o budućnosti poslije krize. Pandemija i krizne okolnosti u kojima se nalazimo, možda više nego ikad prije, raščišćava pojmove i suzuje mogućnosti odluka o tome što je danas bitno učiniti za bolju budućnost.

Postalo je kristalno jasno, što je ono bez čega se ne može, i čega nikad i ni u kakvim okolnostima ne smije nedostajati. Nasuprot tome, sve je ono drugo, ito dolazi na red tek kad su ispunjene prve potrebe.

Moguće je ohrabrujućom ocijeniti, gotovo ultimativnu zajedničku spoznaju, da poljoprivreda, a time i prehrambeni proizvodi, naprosto ne smiju ovisiti o uvozu. Ne zato što je to nedostižna želja, već upravo suprotno, zato što je to realna i ostvariva mogućnost. To je prva pretpostavka samoodrživosti nasuprot ovisnosti.

Gotovo nevjerojatno zvuči da Nizozmska sa 1,5 milijuna obradivih hektara ostvaruje izvoz u vrijednosti od 75 milijardi eura, a Hrvatska sa dvostruko više tj. 3,1 milijuna hektara, ostvaruje tek 2 milijarde eura izvoza!? Samoodrživost?

Javno zdravstvo i Imunološki zavod

Druga je ohrabrujuća spoznaja, koja je konačno „sjela“ gotovo svima, i to baš u doba pandemij, neupitna je vrijednosti javnog zdravstva u odnosu na privatno. Javno zdravstvo osigurava jednake šanse za život, zdravlje i ljudsko dostojanstvo svima, bez obzira na socijalni i materijalni status. Kuna uložena u javno zdravstvo, sad vidimo, donosi stostruku dobit.

Nasuprot tome, poput blatnog traga na snijegu, razotkrivaju se bezbrojne malverzacije i kockanje ljudskim životima i zdravljem. Ali to će ionako vrijeme razotkriti jasnije od bilo kakvih riječi.

Iduća spoznaja vrijedna budućnosti: Imunološki zavod je dragulj, istinski hrvatski kapital! O tome više nitko ne dvoji, kao i o potrebi njegova oživljavanja i razvoja. Znanstveni i stručni autoriteti gotovo jednoglasno zagovaraju njegovo strateško značenje, te potrebu ulaganja u vizije i ideje, koje tamo nastaju.

Nasuprot njima, akteri koji su godinama radili na gašenju i zatiranju, ostaju u području bezidejnosti, tišine i zaborava. Istina, polako ali sigurno nameće se potreba temeljite istrage i razotkrivanja ukupne štete.

Pokriviti štetu na račun privatne imovine odgovornih za sadašnje stanje, bio bi svakako prihvatljiv postupak. 

Prošlost vs. budućnost

Nadalje, koliko god je nužno potrebno iz prošlosti učiti i izvlačiti pouke, toliko je nesigurno, rizično, pa i opasno na prošlosti graditi budućnost. Razmišljanje i zabrinutost za sadašnjost i budućnost, po.prilično su pogurali na marginu, dosad iznimno otporne ideološke teme.To će se nažalost sigurno nadoknaditi s prvim najavama izborne utrke. Ipak, šira je slika ohrabrujuća.

Za stare ideološke podjele, proporcionalno opada interes sa svakom novom generacijom. To je već primjetno kod „X“ generacije, rođene 60 ih i 70 ih prošlog stoljeća, nasuprot starijim gneracijama.

Ideologija je tek marginalan interes za „Y“ ili millennials generacije, rođenu od ’80 do ’95.

Gotovo potpuno nestaje kod „Z“ generacije, rođene poslije 1995. Za njih je upravo ovo što sada proživljavaju, kao i „život poslije Korone“, jedno od iskustava kojim će „dosađivati“ svojim unucima.

Ako se sve uzme u obzir, nije nemoguće da će uz ideološke sukobe, konačno u povijesno iskustvo otići, a time i završiti bitke i ratovi prošlog stoljeća. Ipak, s obzirom na dosta jaku mrežu moralnog poduzetništva, i ideološkog profiterstva, to sigurno neće ići preko noći.

Propitivanje polazišta?

Ekonomske strategije koje su iz jednadžbe gotovo izbrisale život ljudi i prirode, sad su nemoćne a time i bezvrijedne u odnosu na nevidljivi virus. Sve se do sad, zbog takve “terminatorske” logike, u tzv. real politici, s prezirom doživljavalo i samo pitanje, čemu naoružavanje? Zašto se stotine i tisuće milijardi dolara, izravno ulažu u proizvodnju smrti i razaranja, nasuprot mogućnostima da se poboljša kvaliteta života i zdravlje ljudi?

Sad, iskustvo posljedica epidemije, po sebi nameće temu važnosti prevencije ovakvih pošasti, kao i bolesti i gladi. Što bi se sve ostvarilo ulaganjem u znanstvena istraživanja o tome kako pomoći ljudima i matičnom planetu? U protivnom, ima li ikakvog smisla govoriti o budućnosti društva i uopće smislu opstanka na planetu?

Kako će izgledati naša budućnost? Hoće li prevladati razum i samoodrživost, ili nesigurnost i ovisnosti?  To je prevažno pitanje, da bi o njemu, po inerciji odlučivali politički akteri. To je pitnaje i odgovornost svakoga od nas. U tom je smislu ispravan izbor: samoodrživa budućnost kao polazište, strategija i cilj.