Očekivanje i povjerenje?

Očekivanje i povjerenje ili očekivanje bez povjerenja. Kako razumjeti očekivanja građana u odnosu na državu, u društvu, u kojemu ti isti građani, ne vjeruju državi i njenim institucijama?

Istraživanja koja se redovito provode zadnjih desetljeća na razini EU, između ostalog ispituju povjerenje građana u društvene institucije. U usporedbi sa drugim državama, godinama se ponavljaju rezultati koji govore o „visokom“ nepovjerenju hrvatskih građana u gotovo sve društvene institucije.

Najniže rezultate, gotovo standardno, ostvaruju pravosuđe, parlament, vlada, i politički akteri u cjelini. Unatoč svemu tome, a što je zapravo na prvi pogled potpuni apsurd, ne posustaju vrlo visoka očekivanja koja građani imaju u odnosu na „državu“. Neovisno o kojim se uslugama radi, pa i onim problemima, koja su nastala kao posljedica individualne neodgovornosti. U čemu je „tajna“ takve proturiječnosti?

Navike i naučena razmišljanja

Uobičajeno tumačenje se poziva na navike većine građana starije i srednje dobi. Ona su u većoj mjeri definirana iskustvima i sjećanjima na svakodnevni život u godinama prije 90ih, prošlog stoljeća. Za to je vrijeme jedan od uobičajenih i vrijednosno neopterećenih naziva „bivši društveni sistem“.

Riječ o vremenu kada su gotovo sve usluge bile isključivo odgovornost društvenih institucija, tj. „države“, pa se takav model očekivanja jednostavno prelio i nastavio živjeti i danas. Ipak, takvo bi tumačenje bilo previše pojednostavljeno. Zašto?

Prije svega, zato što se zanemaruje još jedna iznimno bitna činjenica, a riječ je o načinu provedbe vlasti. Kao što je poznato, u prijašnjem razdoblju gotovo sva vlast bila skoncentrirana u rukama jedne partije. To je značilo da je bilo malo vjerojatno da će se nešto u javnom prostoru dogoditi, bez zadnje riječi predstavnika političke vlasti.

Većina aktivnosti današnjih političkih stranaka, a posebno na pozicijama parlamentarne većine ili vlasti, nasljeduje takvu logiku. Model “nedemokratskog vladanja”, do sada nije uspješno zamjenjena „demokratskim upravljanjem“.  Verbalno pozivanje  na opće ili zajedničko dobro, prate odluke i aktivnosti utemeljene na partikularnim ili specijalnim interesima.

Očekivanje...

Iduća velika zaprijeka demokratskom razvoju, događa se na području odnosa moći i odgovonosti. Demokratska vlast prije svega znači preuzimanje odgovornosti za posljedice odluke i aktivnosti. Ako političku moć ne prati pprihvaćanje odgovornosti, nemoguće je očekivati povjerenje građana u odnosu na politiku. Unatoč svemu navedenom, i dalje se od struktura političke moći, prema navici očekuju rješenja. 

Još ne postoji jasna svijest o tome da se išta može dogoditi neovisno o “milosti” političkih aktera. Prije svega kroz jačanje demokratske zainteresiranosti, odgovornog građanskog djelovanja, a potom i punog prava na ostvarenje javnog demokratskog interesa.

Zato se pitanje što slijedi poslije krize još uvijek ne može promatrati izvan potrebe da se prevlast političkog utjecaja, zamjeni demokratskim sudjelovanjem i upravljanjem.

Kriza nikada nije samo problem, već uvijek i očiti dokaz o kompetentnosti ili nekompetentnosti političkog upravljanja.

A konačno i najbitnije, novi izazov da se upravo kroz takve okolnosti,  potaknu i dinamiziraju dosad neostvareni potencijeli građanske zainteresiranosti za demokratske procese.