Kriza i budućnost?

Društvo u krizi i poslije krize - VII. dio

Kriza i budućnost? Kako govoriti o budućnosti, i kako razumjeti budućnost poslije krize?

Prije početka govora o budućnosti poslije krize, svakako bi dobro došla razumjeti razliku između:  

  • pokušaja objektivne procjene na osnovi poznavanja činjenica i prepoznavanja različitih uzročno posljedičnih veza, 
  • od liste osobnih želja, 
  • od izgovaranja potpuno neutemljenih spekulacija. 

Prvo spomenuto, tj. pokušaj objektivne procjene budućnosti, neodvojiva je od  realnosti. Nju čine ljudi i događaji, a sve je to u jednakoj mjeri ista stvarnost i onoga koji o njoj pokušava nešto reći.

Autor progovara iz ja perspektive. Iz pune uključenosti, a tada je prilična zadaća izbjeći osobne želje i nadanja. To su okolnosti, koje zahtijevaju dodatan napor, a kako bi se zadržala primjerena razina objektivnosti. Potrebno je jasno naglasiti, a potom i razumljivo definirati kada se pokušava govoriti objektivno, a kada je riječ o osobnim željama.

Nasuprot tome, unošenje različitih spekulacija i „rekla kazala“ priča, prije svega kompromitira svaki ozbiljan pokušaj utemeljenog razgovora. Kao takvog, ga svakako valja prepoznati i odbaciti, ma kako god izgovoreno zvučalo zanimljivo, atraktivno ili skandalozno. 

Također, treba imati na umu kako je svako predviđanje, nezahvalno, posebno predviđanje događanja u društvenoj stvarnosti. Prije svega zbog nepostojanja jasne usklađenosti „uzrok – posljedica“, društvena je stvarnost iznimno kompleksna.

Ovdje je naravno upravo riječ o budućnosti koja podrazumijva ja perspektivu pune uključenosti i zainteresiranosti, pa je razumljivo, da će želje i nadanja biti prisutni.

Ipak, one dolaze tek kao mogući dobar ishod, tj. željena posljedica koja bi se mogla ostvariti, ali ako se na putu prema njoj ispune neki bitni preduvijeti. To znači da će se fokus usmjeriti na preduvjete, koji bi se trebali ispuniti kako bi  kriza i budućnost postala dva nespojiva pojma.

Stupnjevi predvidivosti i izvjesnosti

Ono što također treba razlikovati su i stupnjevi predvidivosti, tj. stupnjevi izvjesnosti, koji bi se mogli pripisati budućnosti. Što su neki ishodi dosad više puta potvrđeni unutar uzročno posljedičnog obrasca, viši je i stupanj predvidivosti ponavljanja istog obrasca.

Ako bi takva kauzalnost bila primjerice stopostotna tada bi se moglo govoriti o potpunoj izvjesnosti. Recimo, takav bi bio primjer vremena koje je potrebno Zemljinoj revoluciji oko Sunca.

Nakon toga slijede stupnjevi predvidivosti, koji se umanjuju sa opadanjem iskustva o redovitosti ponavljanja u obrascu uzrok – posljedica.

Pa sve do ishoda koji se nikada prije nije pojavio, ali se svejedno ne može isključiti kao mogućnost. Takav bi primjer bio suprotan prvom navednnom. Recimo, mogućnost da će jednom u budućnosti vrijeme potrebno za oblilazak Zemlje oko Sunca trajati dulje, kraće, ili će potpuno izostati?. 

Sve navedno treba uzeti u obzir, ali ništa od toga ne smije biti izgovor, da se  odustane od rasprave, pa i predviđanja o vremenu koje slijedi poslije krize.